Vijek okovan pepelom


Vijek okovan pepelom.

 

Niko te se neće sjećati. Rekoše obezglavljenom kralju dok je padao. Padala je i država i vojska. Padao je čovjek. Prvo je pala glava, i baš zato što joj rekoše kako je se niko neće sjećati, ona uđe u legendu.

 

U poremećenom i nimalo filozofskom smislu zamislite odrubljenu glavu kako pada u blato, otvorenih usta i očiju. Te oči vide dalje od budućnosti. Ta usta govore o stvarima koje nam nikada neće biti poznate. Sjedim s cigaretom i gledam glavu u padu. Prva greška koju možemo napraviti je pitati se: Šta poslije?

 

Od države mi prave privatni kapital. Od vjere mi prave fundamentalizam. Od religije mi prave ekstremizam. Od ženskih prava mi prave feminizam. Od mene prave Boga. Od Boga prave sebe.

 

Niko se nije sjetio pitati: pa dobro brate, pade glava, a šta prije? Od čega mi napraviše ovaj glavopad, ako ne od mene samog?

Zašto me prokleše da hodam vjekovima okovanim pepelom bezglav?

 

Na vrhuncu slave odlučismo se popeti na nebo i oboriti Sunce. Ne zato što moramo, nego što možemo. Odlučismo se skočiti sa Sunca i pocijepati nebesa iznad naših podanika. Neki od robova će plakati, drugi će prihvatiti kraj. Mi ćemo se pobrinuti da kraja nema. Slobodan pad u beskraj vjekova okovanih pepelom.

 

Od pepela i praha mi stvoriše krunu. Nadnaravno zarobiše prvo u drvo, zatim u kamen, zatim u sebe. Fridrih Niče skače sa petog sprata. U letu se zaustavlja, gleda me pravo u oči. Ne plače, ne smije se. Njemu je baš taman. Neki prolaznici vrisnuše kao da im je žao. Ja nisam vrisnuo. Rekao mi je Niče: nema potrebe bolan, pusti to.

 

Sa krova ga gledaju Muhamed i Isus i Buda. Njih ne vidim, ali kao da plaču. Znaju li možda oni kako je to nositi krunu od pepela i praha?

 

U filozofskom i nimalo poremećenom smislu zamislite Ničeovo tijelo kako pada sa petog sprata. Zatvorene oči, zatvorena usta, sasvim miran izraz lica. Oči koje su vidjele dovoljno, usta koja su rekla dovoljno. Čemu onda postojati? Druga greška je pretpostavka o Ničeu. Šta ako taj čovjek uopće nije bio Fridrih Niče nego možda neki lokalni penzioner? Šta ako je bio luđi nego što smo očekivali?

 

Od ptica na krovu napravio sam Boga. Od čovjeka u letu napravio sam drugu vrstu boga. Od proze sam napravio poeziju. Ko su one da mi kažu “ne”?

 

Je li je glava vrištala u trenutku odrubljivanja? Je li pao čovjek ili samo kralj? Je li imao neizmejrnu želju da skoči sa Sunca i pocijepa nebesa iznad naših golih glava? Cigareta sjedi sa mnom i gleda me nekako čudno.

 

Od misli sam napravio nadmisao. Od čovjeka nadčovjeka. Od Boga Nadboga. Od greške sve. Od mesa i povrća ručak. Šta ste vi danas napravili? Previše pitanja? Jebiga, to je loša poezija. Bolje loša nego nikakva. Bolje loša nego neoriginalna. Bolje loša nego polovno smeće koje se danas smatra književnošću. Bolje da sam napisao nešto bolje. Loše je i moje je i nisam nimalo ponosan, naprotiv, mnogo se loše osjećam ali nemam giljotinu niti živim na petom spratu. Još me nisu pitali, a šta je bilo prije?

 

 

 

 


Tvoj stav

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena zajedno sa komentarom.Potrebna polja su označena sa zvjezdicom(*)



RadiYo Active

Šta svira?

Title

Artist